hdporn

Rudić :U stanju sam borbene gotovosti!

  • PDF

ratko_rudic1

  
Ima jedna stvar koja, onako na prvu, baš svakog novinara mora barem malo dojmiti kada se radi o dogovorima za razgovor s Ratkom Rudićem. Filigranska, švicarski točna preciznost. Ni minutu prije, ni minutu kasnije od dogovorenog. Ma, možemo razgovarati (a i jesmo) u New Yorku, Barceloni ili Rimu.

   Filigranska, švicarski točna preciznost. Ni minutu prije, ni minutu kasnije od dogovorenog. Ma, možemo razgovarati (a i jesmo) u New Yorku, Barceloni ili Rimu. Višemilijunski megalopolisi sa svojom nepredvidljivošću gužvi, ali RR je zapanjujuće precizan. Jasno da je tako bilo i ovog puta. U nešto manjem Zagrebu. Točno u podne. Top s Lotrščaka i on.
- Pogledajte kako sam se pripremio za Sportske. Imam odgovore na sva pitanja, razrađeno do detalja – kroz osmijeh će, pokazujući na podeblju kombinaciju fascikla, notesa i kojekakvih papira pod rukom. Minutu kasnije, uobičajeni ritual za svakog intervjua.Vađenje cigare iz aluminijskog uloška, pa onda cvik… rezanje iste, paljenje i oblak dima. Jedna, maksimalno dvije dnevno. To mu je porok. Samo jedno moli. Bez fotografiranja s istom. Ne ide to sa sportom.
- Ovo mi je onako, iz gušta. Malo opuštajuće, posebno inače navečer, nakon jela. Čaša vina, razgovor s prijateljima.
A nekad je, ajde idemo i to reći, pušio 'sve u šesnaest'. I to dok je igrao, a bio je sjajan igrač. Veličanstven. Kapica broj 4. Devet medalja s reprezentacijom od kojih jedno olimpijsko srebro, 15 klupskih trofeja s Partizanom od ćega dva naslova prvaka Europe. Velik igrač, ali da ga je bilo lako disciplinirati, baš i nije… Sam nam je to jednom priznao.
- Znate, ja baš nisam bio cvijeće kao igrač.

Možda je baš iz toga kasnije crpio svu trenersku stegu i strogoću.
- Iskreno, ovi današnji dečki i nisu toliki 'fakini'. Čak ni približno, ali postoji i razlog. Ovi danas su daleko profesionalniji nego što smo to mi bili. Takva su i vremena. Danas se u vrhunskom sportu, pa i u vaterpolu može zaraditi lijep novac. To je danas onda i ozbiljan projekt. Neću reći da je onda naša generacija igrača bila neozbiljna, to ne. Ali, puno je toga bilo drukčije, neusporedivo s ovim danas.
Kada smo već kod priloške oznake vremena, danas, u trenutku dok ovo čitate, vaterpolski Rolls Royce, Ratko Rudić i njegove Barakude su već u Singapuru. Pripremni turnir, posljednji ispit pred nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Šangaju koje za vaterpoliste počinje 18. srpnja i traje do kraja mjeseca. Mi smo se pak našli koji sat prije polijetanja reprezentacije, jasno, gdje drugdje, nego na bazenu uz Savu.

Za početak, taj vaš odlazak na SP. Odlazite gotovo pa incognito, cijela reprezentacija. Niti ispraćaja, čak ni zajedničkog odlaska već u tri skupine iz Zagreba, Splita i Dubrovnika. Zborno mjesto Munchen. Niti konferencije za novinare, čisto da nacija zna da postojite, da negdje putujete i zašto putujete. Ćemu to, zašto skrivanje?
- Ne, nije. Medijska pompa i praćenje je potrebna i vrlo važna. Nismo to napravili zato da bi izbjegli medijsku pompu, već je jednostavno bio takav slijed okolnosti priprema, letova. Željeli smo omogućiti igračima da ono malo slobodnog vremena pred put, a to je inače bilo samo malo više od 12 sati bude samo za njih. Da se ide najbržim, najjednostavnijim putevima i onda smo shvatili da neće biti prilike da smo svi na okupu, cijela momčad i da se onda kao takvi predstavimo. To je tako ovaj put ispalo.

Idemo na početku odmah razjasniti jedno – cilj u Šangaju? Ondje napadate što?
- Olimpijske igre! To je osnovni cilj ove godine. Ja sam bio vrlo velik optimist da ćemo to učiniti još kroz Svjetsku ligu, da smo bili prvi u Firenci. Sad idemo na Svjetskom prvenstvu to učiniti. Treba nam plasman u polufinale. Jer, idu prva tri u London, ali vjerojatno je da će Srbija biti u polufinalu, a kako su oni pobjednici Svjetske lige, onda to znači da i četvrti iz Kine ide na Igre.
Dobro, nećemo se zadovoljiti četvrtim jestom? To nije valjda cilj?
- Ne, nama pobjeda u četvrtfinalu donosi sve, a ako se to prođe onda je medalja nadohvat. Ja sam tu onda dosta siguran kako u tom slučaju možemo jako visoko doći.

Jesmo li danas u Šangaju jači nego na prijašnjem SP u Rimu? Primarno stoga što ste tada bili bremeniti bolestima, ozljedama… Nije uopće bilo Jokovića i Muslima, ostali ste tijekom turnira bez Antonijevića, ali probleme su imali i Karač, Pavić…
- Ove smo godine jači. Sigurno. Samo, jači su i drugi, tako da je konkurencija sada ipak možda nešto oštrija. Osjetno smo jači u odnosu na Rim. Dobro, slabiji jesmo za Hinića, ali smo jači zato i desno i lijevo. Da, i Pavić nam ovog puta nema više slomljen prst, haha. Unatoč tomu, odigrali smo vrlo dobro prvenstvo i tada, a vjerujem da će tako biti i sada.
Nadamo se i da početkom kolovoza, kada sve mine, nećemo morati pričati o 'kineskom sindromu'. Zadnji put u Kinu ste, na OI u Pekingu otišli kao svjetski prvaci, ali nije ispalo dobro. Sada dolazite u Šangaj kao europski prvaci…
- To nije do Kine nego do nas samih. Nažalost, taj sindrom je bio vidljiv i nedavno, u Firenci, u polufinalu Svjetske lige protiv Italije. Po meni je tada malo naše potcjenjivanje Talijana dovelo do toga da su oni brzo i visoko poveli, onda smo to morali stizati i izgubili petercima. A trebali smo, uz pravi pristup, sve puno ranije 'srediti'. Mi jesmo momčad koja je sklona malo se opustiti, zbog različitih razloga. Nadam se da to neće biti tako sada. Zato jer nam je četvrtfinalna utakmica prevažna. Ja se bojim upravo obratnog. Da od prevelike važnosti ne dođe do određenih blokada. Zato jer je puno na kocki u toj utakmici.

Izbornik govori na tragu onog što je neki dan u SN izjavio i kapetan Barač. Samir se ne boji drugih nego – Hrvatske.
- Kada mi imamo pravi pristup, kada kontroliramo utakmicu, svoje ponašanje, reakcije, onda je sve u redu. U toj nam je utakmici, kao i inače doduše, primarna zadaća odigrati našu obranu. Onako kako mi znamo. Tako ću i ja voditi tu utakmicu. Makar, ova momčad se već jako dobro pozna, sjajno komunicira i može se već i sama mobilizirati.
Kako bi dodatno pojasnili zbog ćega toliko pričamo o četvrtfinalu već, samo ćemo dometnuti kako su nam suparnici u skupini – Brazil, Kanada i Japan. Da je riječ o redom nogometu, hokeju na ledu i bejzbolu, onda bi strahovali, ovako… kao prvoplasiranom, Barakude bi automatski trebale u čevrtfinale. Malo prije ste spomenuli kako se više bojite 'blokade' u tom četvrtfinalu, zbog važnosti utakmice. No, ne sjećamo se da se ovoj momčadi to ikada dogodilo. Mogli ste igrati loše, potcijeniti suparnika, ali blokada… Ne sjećamo se.

- U redu, ne sjećam se ni ja. Mislim da je zapravo nije ni bilo, ali uvijek postoji mogućnost. Uvijek postoji prvi put. Makar… u redu, mi jesmo reprezentacija koja nikad ne odustaje. Jaki smo, nikakav nas rezultat ne može poremetiti. U biti, ovog su trenutka naše kockice poslagane kako treba.
Samo jedan vratar u momčadi. Prijavljuje se sastav od ukupno 13 igrača, ali kada prvenstvo krene, više izmjena nema ni u kojim okolnostima. I opet, samo jedan vratar u momčadi. Nije to novost kada je Rudić u pitanju. Isto je učinio i na EP u Zagrebu i – osvojio zlato.
- Pa, nije to tako nekakav revolucionaran potez. Prvo Svjetsko prvenstvo, to je bilo 1973. u Beogradu, je tadašnja Jugoslavija, ja sam tada igrao, nastupala sa samo jednim vratarom.
To je bio inače Miloš Marković iz beogradskog Partizana, a na koncu je osvojena bronca.
- Bilo je još tih primjera.
I nikada se ništa nije dogodilo tom jednom vrataru? Nije se ozlijedio?
- Ne. Nikada!
Jasno, ne povlačimo mačka za rep, ali vi imate vjerojatno neku, zlu ne trebalu, opciju B? Odnosno, nekog od igrača koji može uplivati među vratnice?
- Jasno. Ali to se čuva, ne treba o tome javno.
Postoji li netko u ovoj momčadi tko vam je nezamjenjiv ili barem teško zamjenjiv? Netko bez kojeg Barakude više ne bi bile toliko vrhunska momčad kao sada?

- Malo ću diplomatski odgovoriti. U ovoj su reprezentaciji gotovo svi igrači nezamjenjivi. Nemamo veliki fond igrača kojima možemo bilo koje mjesto u sastavu zamijeniti. To je zadatak na kojem moramo raditi, već smo i počeli doduše, s mlađima koji polako ulaze kao zamjena. Kada vam nedostaju igrači, onda je bitno da imate igru koja to nadopunjuje. Onda se igrač prilagođava tom konceptu.
Postoji li ipak netko od igrača, u minulih recimo 3-5 godina koji je iskočio naglo, te se sada ustalio u reprezentaciji?
- Ne, sve je išlo planirano. Želim reći da nas niti jedan nije sada silno iznenadio jer svi su praćeni, svi su rasli s vremenom. Prošli su jedan logični put razvoja, prilagodbe, pa onda i individualno rasli. Dosad je to jako dobro djelovalo.
Koje su mane ili lošije strane ove reprezentacije, s ćime još niste zadovoljni?
- Znate kako je u sportu, ma, pa isto je i u ratu. Uvijek nastojiš svoje slabosti prikriti, a otkriti suparničke mane. Naravno da mi imamo slabosti i naravno da ja neću o njima govoriti.


Pogled nam se spustio na onaj debeli snop fascikla i bilješki. I prostrujila je kroz glavu ona prva Rudićeva rečenica „Imam odgovore na sva pitanja“. I je, vrlo vjerojatno i ima, ali ne kani ih baš sve podijeliti s pukom. Kako reće, figurativno dakako, Rudić se sprema u rat.
- Ono što je važno po meni da igrači imaju jedan veliki potencijal za daljnji razvitak, da još više dođu do izražaja njegove kvalitete.
S Ratkom Rudićem smo razgovarali na kraju pripremnog ciklusa. Neposredno uoči natjecanja, a za one koji ga ne znaju toliko dobro, to je sada baš razdoblje Rudićeve preobrazbe. Sada tek ulazi u najbolje razdoblje. Na natjecanju, na turniru, ne znamo doista opuštenijeg čovjeka od njega. Zamjetno, primjetno na svakom koraku. To je ono nešto dodatno što prenosi, odašilje te vibracije i na momčad. Uvjerili smo se osobno ne jednom. Od Montreala, preko Rima, Oradee, Zagreba…
- Ja sam sada u stanju borbene gotovosti! To je nešto što me jako veseli, uzbuđuje. To je nešto, kako bi to sad opisao… ma jednostavno, gdje se osjećam jako dobro.
OK, moramo priznati da je i vidljivo.
- To su jednostavno trenuci gdje se ja osjećam dobro, funkcioniram dobro. Za mene je to sve sada, na natjecanju, još uvijek tako jako zanimljivo. Izazov uvijek. To me veseli, usrećuje. Jednostavno, tu sam doma.
Nema umora? Nema dosade? Nije vam već pun kufer priprema? Pa, pripremate momčadi od 1981! Svake godine, uvijek isto. To su tri desetljeća!

- Sport je čudo. Svaki put je nešto novo. Stalno se nešto događa, stalno si u nekom išćekivanju. Stalno i u borbi, dokazivanju.Onog trenutka kada bi ja osjetio da mi nešto nije više, da to nije to, odustao bi. No, ne, mene to zanima. Još sam uvijek pun elana kao što sam bio na početku. Nemam zamora materijala. Dapače, čak sam ugradio i nove dijelove, haha.
Rudić pod 'ugradnjom novih dijelova' misli na umjetni kuk i operaciju u siječnju ove godine. Operaciju nakon koje je doslovno već dan kasnije bio na nogama. Neuništiv. Nego, u Šangaju će opet biti nekoliko zanimljivih susreta, sudara u vodi. S trenerima na suprotnoj strani kojima ste vi bili trener. Nije to samo Alessandro Campagna u Italiji, nego i Dejan Udovičić, srbijanski izbornik koji je bio igračem u vašoj prvoj opčenito trenerskoj sezoni. Onda takvih primjera još ima i kod Amerikanaca. Za koga je to prednost? Nisu li oni u prednosti zato jer znaju kako vi kao trener 'dišete'?
- Mogu znati, ali i ja sam se mijenjao kao trener, mijenjao programe. Možda je malo veća njihova prednost zato jer uvijek mladi trener nastoji upravo protiv mene odigrati najbolje. Nadmudriti učitelja, to je uvijek bio ogroman motiv.
Malo i o suparnicima. Je li Srbija favorit za zlato? Gledajući ih, gotovo pa da ne možemo pronaći slabu točku.
- Srbija je favorit u istoj mjeri kao i Mađarska, Hrvatska, čak i Italija koja se naglo dignula, a vidjet će te i SAD. Oni nisu bili u igračkoj formi u Firenci, na Svjetskoj ligi, ali sada hoće. Tri najozbiljnija kandidata u ovom trenutku za vrh su Srbija, Mađarska i Hrvatska. Ne nužno tim redoslijedom.
Crnogorski problemi s ozlijeđenim igračima (Zloković, Pasković, M. Janović) izbacuje tu momčad iz kruga za medalju?
- Ne bi njih potcjenjivao, nikad. Oni imaju odličnog vratara Šefika, Ivovića i imaju odlične braniče. U obrani su jako, jako dobri. Ne znam samo koliko mogu odigrati u kontinuitetu u napadačkom dijelu, ali da će u obrani biti dobri, to vjerujem da hoće.

brana je i hrvatski 'put k sreći'. Upravo je ona donijela europsko zlato u Zagrebu.
- Mora biti tako, obrana je najvažniji dio, posebno na turnirima. Ona donosi mirnoću u igri. Napadače imamo fantastične, imamo nekoliko opcija za doći do gola. Trebamo uvijek obranu imati na toj razini da svakome bude veliki, veliki problem zabiti gol Hrvatskoj.
Trenerski posao. Je li usporedivo uopće tretirati rad u klubu i reprezentaciji?
- To je dosta različito i teško usporedivo. Trener reprezentacije imaju drugu problematiku. Kako ukomponirati određeni broj igrača, kako stvoriti kohezivnu cjelinu, kako pojedince, zvijezde uskladiti, kako organizirati pripreme gdje moraš biti vrlo precizan u dovođenje momčadi u vrhunsku formu, kako ju održavati na turniru. Drugo, trener u reprezentaciji je na vjetrometini iako je činjenica i da taj trener kreira ili sudjeluje u kreiraju cijelog sporta, kroz savez. U klubu je druga situacija. U svakodnevnom je dodiru s igračima, snažnije možete utjecati na igrački razvoj. Malo je trener u klubu i nešto zaštićeniji.
Vi gotovo da i niste radili u klubu. To vas nije zanimalo?
- Jako sam malo radio, više s mlađim uzrastima. Ja sam vrlo mlad postao izbornik, gotovo pa nakon igračke karijere. Osim toga, mislim da bi povratak u klub nakon reprezentacije bio kao korak nazad. Tako ja gledam.      
Ova sad momčad bi trebala eruptirati u Londonu, na OI sljedeće godine. To su vaše riječi, nisu izgovorene u euforičnoj noći nakon EP u Zagrebu, već koji dan kasnije.
- Da, i to stoji. E, to je ono što bi želio. Dovesti individualan potencijal igrača na maksimum. To će donijeti novi ton reprezentaciji. Imamo još prostora za napredak.
Želite reći da sada, u ljeto 2011. još nisu na maksimumu?
- Još ne.
Hm, tako je Rudić govorio i prije SP u Melbournea 2007. Pa smo 'čvaknuli' zlato. Možda opet… Strpimo se još malo. Uskoro će početi. Brazilci, 18. srpnja. Za početak.

Loptačka elita Hrvatske
Ulazimo u razdoblje od godinu dana gdje će nam nacionalne vrste u različitim sportovima imati velike ispite, nadmetanja. Vi otvarate sa SP u Šangaju, ali slijedi i veljača, te EP u Eindhovenu. Košarkaši će u rujnu u Litvu na EP. Nogometaši imaju presudne kvalifikacijske utakmice za EP 2012. u Ukrajini i Poljskoj. Pred rukometašima je EP sljedećeg siječnja u Srbiji. Što i koliko daleko može ta, loptačka Hrvatska?
- Sve to jako dobro pratim. Hrvatska doista u momčadskim sportovima ima veliku tradiciju, ali i uspješnost. Ti baš sportovi na neki način i određuju na neki način sustav rada i organizacije tih reprezentacija, što je vrlo bitni. Zato ovi sportovi koje ste naveli, kao na određeni način elitni u smislu popularnosti u nas postavljamo i neke temelje, smjernice. Sa stajališta sportske teorije. Košarka bez obzira što nije imala rezultata odgovarajućih vrijednosti nekih igrača, kao i odbojka, ima lijepu priliku. Rukomet i vaterpolo funkcioniraju jako dobro, sličan je način rada, pa onda i takvi rezultati. U ta dva smo sporta vrlo jaki i nadam se da u rukometu i vaterpolu možemo zadržati to visoko mjesto. Nogomet ima kvalitetne igrače, naravno tu je i konkurencija najjača. Bilić se po meni pokazao kao trener koji je jako napredovao, kao i Joke Vranković.
Kako djeluje Nacionalno vijeće za sport kojem ste član? To je u biti najviše sportsko tijelo u državi, ali o njemu ni traga – ni glasa.

- Bio sam odsutan s posljednje sjednice zbog priprema. Sljedeća je u ponedjeljak, opet me nema. Raspravlja se o kategorizaciji sportaša. Ma, mislim da još uvijek nismo dobili ono mjesto koje bi trebali imati kao vrhovno tijelo. U redu, mi ne donosimo odluke, ali naši prijedlozi bi trebali biti od odlučujuće važnosti u kreiranju politike hrvatskog sporta. Najžalosnije je da mi još uvijek nemamo Strategiju razvoja sporta za narednih 8 godina, a koji je prema Zakonu o sportu davno trebao donijeti Sabor.

Ratko putnik
Kakav ste putnik odnosno je li vam teško padaju putovanja od 8-10 ili 24 sata? Što radite tada, čitate, spavate, slušate glazbu?
- Ovisno o mogućnostima, jer ako mogućnosti dopuštaju, onda sve! Zaboravili ste film. Ako ima kakav dobar dok letite, i to isto. Ja volim putovati i nema tu problema. Malo nešto i odradim, zatim čitam jer volim jako čitati. Imam i svoju glazbu.
Tu smo ga podsjetili na jedini žal za vrijeme priprema.
- Imao sam karte za Arenu, sad za ovaj nedavni veliki Mahlerov koncert Zagrebačke i Slovenske filharmonije, ali bili smo na pripremama u Dubrovniku.
Rudić je naime, ako je o glazbi riječ, zaljubljenik u klasiku i jazz.
- Što sam stariji, to sam sve više počeo shvaćati i uživati u jazzu.
Kako vam se Kina sviđa? Bi li ste tamo već više puta.
- Ha sad, pitanje je jesam li vidio u biti Kinu jer bio sam u Pekingu, ali i u Šangaju prošle godine. Želim reći da su to gradovi danas kao svaki drugi, na Zapadu, to želim reći iako govorimo o zemlji na Istoku. Šangaj je kao New York. Isti dučani, isti restorani, isti hoteli. Kompleks bazena je sjajan. Šangaj je praktički novi, lijep i vrlo čist grad, s puno mladih ljudi, dobro organiziran.

Drugi najtrofejniji u svijetu sporta
Ratko Rudić će u Šangaju u slučaju osvajanja hrvatske medalje, ostvariti i jedan veliki osoban rekord, postignuće. Naime, na vječnoj ljestvici najtrofejnijih izbornika svijeta, u svim momčadskim sportovima, prvo mjesto drži brazilski odbojkaški izbornik (vodio je i mušku i žensku vrstu) Berrnardo Rocha de Rezende (1959.). Dosad točno 45 medalja.
No, drugo mjesto dijele – naš Ratko Rudić (1948.) i opet jedan odbojkaški trener, nama dobro znani Rus Nikolaj Karpolj (1938.). Obojica po 33. U Firenci se baš, sa srebrom u Svjetskoj ligi poravnao s Karpoljem. Osvoji li kolajnu u Šangaju – Rudić je tada usamljen na drugom mjestu.

Autor:Dean Bauer

Izvor:Sportske novosti

HEP_logo-
PBZ bnet_ uniline.novi turbo vvvvvvvv

 

 

 

Croz_n logo_optical_express_1450x300nnn otp_leasing Ledo_logo