xxx lesbian porn

Josip Pavić

  • Igrač
  • Statistic
  • Utakmice
  • Slika
  • Golovi
Josip Pavić
Full Name: Josip Pavić
Croatia  Croatia
Datum rođenja :15.01.1982
Mjesto rođenja :Split
Težina :87
Visina :195
Position :Golman

Rođen 15. siječnja 1982. u Splitu

Ekonomist

Vaterpolom se počeo baviti sa 10 godina, 1992.

Igrao u Jadranu od 1999. do 2005. godine, kada prelazi u Mladost

S Mladosti osvojio Kup Hrvatske 2005. godine

Vaterpolist godine 2005. godine

U reprezentaciji Hrvatske od SP 2001. u Japanu

Nastupio na SP u Fukuoki ‘01., Montrealu ‘05. i Melbourneu ‘07., te EP u Budimpešti ‘01. i EP u Beogradu ‘06. te OI u Ateni ‘04.

 

Vratari su i inače čudni ljudi, samci u momčadskom sportu. Svi se mijenjaju, i bekovi i centri, lijevi i desni vanjski okupat će se barem na minutu u bazenu za vrijeme utakmice, bez obzira na godine i staž, ali vratari – to je posebna priča. Jedan brani, drugi navija za njega s kraja klupe.

Josip Pavić miran je, tih obiteljski čovjek, rođenje sina Ivana, njaga i suprugu Neru, jako su promijenili. »Brak nije, ali rođenje sina jest«, priznaje Josip, veliki vratar, i to ne samo zbog svojih 196 cm već zbog načina kako zaključa svoja vrata. Josip je s vaterpolom krenuo sa 10-ka godina, iz svoje škoel na Brdima trebalo je promijeniti dva autobusa da bi se stiglo na treninge Jadrana. Ali, tada je išla cijela ekipa iz kvarta, Koljanin među prvima, Josipu jedan od najdražih susjeda i suigrača. Jadran je te godien postao europski prvak, euforija u tom sportskom gradu bila je ogromna, i vaterpolo je bio nekako najlogičnije rješenje za mladog prebrzo izraslog mladca. Iako je do tada, kao i svaki Splićo, trenirao u hajdukovoj školi nogomet, u Dalmatincu. No, kako se već tada vidjelo da će biti visok, a bilo je i nekih problema s leđima, plivanje je bilo alternativa. I nije nas kraju ispalo plivanje već – vaterpolo. I od početka na golu, što ga nije smetalo. »Što ću, netko mora i to«, u vrlo kratrkoj ali točnoj rečenici ocrtava se i dio njegovog karaktera. Flegmatik, ali samo dok ne uskioči u vodu, tada se pretvara u goropadnu hobotnicu sa sto krakova.

U Jadranu je bilo lijepo dok je trajalo, prvi mu je trener bio Branko Bjelanović, koji je ostavio velikog traga u njegovoj karijeri, usmjeravao ga kao stariji brat. Nekad Bjelanović, danas je to Bonačić, trener kojega iznimno cijeni. Bila je to sjajna mlada jadranova generacija, u tim mlađim kategorijama osvajali su sve što su stigli, no nažalost nisu ostali do kraja na okupu. Josip je upisao fakultet u Splitu, Ekonomski, koji je nastavio studirati i kada je prešao u redove Mladosti. »Što ću mijenjati, tamo sam već upoznao profesore«, lakonski će. Mladost ga je zvala i sezonu ranije, tada se još nećkao, no na kraju je popustio zbog ambicija. »Jadranu mogu pun otoga zahvaliti, od tamo sam već stigao do reprezentacije«, neće propustiti reći za mtični klub koju lijepu riječ, isto kao i za Mladost.

“U Zagrebu su me sjajno primili, na svakom se koraku vidjelo da je to veliki klub, naročito kada bi se putovalo negdje vani. Meni srećom nije bila potrebna velika prilagodba, jer sam i ja stigao iz velikog kluba koji je bio prvakom Europe. Žao mi je samo što nismo osvojili više trofeja na Savi, dobra smo bili momčad.«

Najviše voli igrati s Koljanuinom, Vrbičićem, Vrdoljakom, Orebom..., to su njegovi fvoriti, iako skromno priznaje da s nikim zapravo nema problema. Zlatna medalja u Melbourneu strahovito mu je draga, iako »na žalost, ili na sreću, kako se uzme, nisam puno brani, Vićan je bio sjajan«. Pamti još uvijek te dane, kao da su jučer bili, »fenomenalno, kakva smo klapa bili, a opet sve nekako opušteno, bez grča, i u Sydneyu tjedna dana prije već se vidjela odlična atmosfera. Kada se sjetim tih dana i sada me prožimaju žmarci, čast mi je bila biti dio te momčadi. A tek dočeci u Hrvatskoj...«

Josip sjajno kontrolira temperament i mirnoću, »moraš to, inače si propao«, ali i ima datoteku igrača, prati njihove navike, šuteve, kretnje... »Kažu ljudi, pametan zapisuje, budala pamti. E pa ja pamtim sve navike igrača, da u datom trenutku znam gdje će pucati, jer vam se to ipak svodi na određeni automatizam. Zato i gledam snimke utakmica na drugi način nego moji suigrači, mene nešto drugo zanima«, iskreno kaže Pavić, kojem niti kapica s navodno nesretnim brojem 13 ne smeta.

»Baš mi odgovara, vjerujem jedino u Boga a ne takve priče, kada je Vjeko Kobešćak prestao igrati u Mladosti uzeo sam taj broj«. Kao i mnogi vaterpolisti, i on ima neke svoje rituale pred utakmicu, »imam milijun tih baza, jedna od njih je da skočim na noge i ispod vode vežem kapicu«.

Kao njemu najdražu utakmicu pamti susret Mladosti i Partizana u travnju u Zagrebu, susret koji je odlučivao o odlasku na Final Four Eurolige. »Sjajna atmosfera, publika prekrasna, doista divan ambijent«. Zaboravio je u svojoj skromnosti napomenuti i da je obranio dva peterca nakon egala u regularnom dijelu, kao i nakon dva produžetka. Draže su mu utakmice na vanjskim bazenima, »bolja je atmosfera, iako tu vremenski uvjeti mogu biti presudni za pobjedu, sunce recimo«, a zapravo najviše gušta u svjetlima reflektora. Hobi mu je učenje, voli zaigrati i mali nogomet i najdraži su mu mamini njoki, »ajme, ubit će me žena kad to čuje«. Općenito, sport je njegov život, prati i ostala sportska zbivanja kod nas i u svijetu.

 

ma zlato sa SP u Melbourneu 2007., zlato sa juniorskog EP u Sofiji ‘99. i srebro sa juniorskog SP u Istanbulu ‘01.

HEP_logo-
PBZ bnet_ uniline.novi turbo vvvvvvvv

 

 

 

Croz_n logo_optical_express_1450x300nnn otp_leasing Ledo_logo