free amateur porn

INFO: Perica Bukić

  • PDF
nopicture

PERICA BUKIĆ

Datum rođenja: 20. veljače 1966.

Mjesto rođenja: Šibenik

Zanimanje: dipl. ekonomist


Vaterpolo počeo igrati 1979.  u Šibeniku, a završio 2001. u Mladosti

Reprezentativna karijera: Za seniorsku reprezentaciju SFRJ (1983-1991.) 300 nastupa, a za hrvatsku reprezentaciju (1992-1998.) 150 nastupa.

Klupska karijera: 1979-1987. Solaris Šibenik; 1987-1991. Mladost; 1991-1992. Jadran; 1992-2001. Mladost Zagreb.

Dužnosnička karijera: od 2001. do 2008. direktor Mladosti, a od 2004. predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza, od 2003. zastupnik u hrvatskom Saboru, predsjednik Kluba hrvatskih olimpijaca od 2001. do 2004, član vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora od 2000. do 2004., Član Upravnog odbora Svjetske udruge vaterpolskih klubova. Uz navedeno obnaša više političkih dužnosti.

 

Trofeji – s reprezentacijom:

- zlato na OI u Los Angelesu 1984.

- zlato na OI u Seoulu 1988.

- zlato na SP u Madridu 1986

- zlato na SP u Perthu 1991.

- zlato na Svjetskom kupu u Solunu 1987.

- zlato na Svjetskom kupu u Berlinu 1989.

- zlato na Igrama dobre volje u Seattleu 1990.

- srebro na OI u Atlanti 1996.

- srebro na EP u Sofiji 1985.

- srebro na EP u Strasbourgu 1987.

- srebro na EP u Bonnu 1989.

- srebro na Svjetskom kupu u Barceloni 1991.

- srebro na Mediteranskim igrama u Canetu 1991.

- srebro na Mediteranskim igrama u Ateni 1993.

- srebro na Univerzijadi u Kobeu 1985.

- bronca na Univerzijadi u Zagrebu 1987.

 

Trofeji - s klubovima:

-       Prvak Europe: 1989, 1990. i 1996. (Mladost), 1992. (Jadran)

-       Kup pobjednika kupova Europe: 1999. (Mladost)

-       Kup LEN: 2001. (Mladost)

-       Europski Superkup: 1989. i 1996. (Mladost)

-       Mediteranski kup: 1988. i 1991. (Mladost)

-       Prvak Hrvatske: 1992, 193, 1994, 1995, 1996, 1997. i 1999. (Mladost)

-       Kup Hrvatske: 1993, 1994, 1998. i 1999. (Mladost)

-       Prvak Jugoslavije: 1989. i 1990. (Mladost)

-       Kup Jugoslavije: 1989. (Mladost)

 

Svojim igrama, rezultatima, pojavom i ponašanjem Perica Bukić ostavio je neizbrisiv trag u svjetskom vaterpolu, a u stoljetnoj povijesti tog sporta u Hrvatskoj, nedvojbeno je najveća zvijezda. U našem modernom dobu moglo bi se reći da je upravo on najbliži predodžbi antičkog sportskog junaka-uzora. Na svoj matematički precizan način potvrđuje to i statistika: podatak o 40 trofeja – medalja, kupova, naslova – i to samo u seniorskoj konkurenciji, čini ga apsolutnim svjetskim rekorderom, najtrofejnijim vaterpolistom na globusu svih vremena! Ima ih čak 12 više od sebi najbližeg, grandioznog Katalonca Manuela Estiartea.

U vrijeme dok je Bukić igrao u Mladosti, taj zagrebački klub osvojio ih je 24 i tada je zapravo stekao epitet koji i danas s ponosom nosi, najtrofejnijeg kluba na svijetu. Za njegova predsjedničkog mandata u nacionalnom savezu, Hrvatska se uspela do naslova prvaka svijeta. Ne bi se sve to moglo nazvati slučajnošću. U svijetu jednostavno postoje osobe predodređene za uspjehe, pobjede. Bukić je jedan od takvih.

– Pokojni djed je bio Petar i po njemu sam dobio ime. A onda, da ne bi bilo isto kao dida, roditelji su me nazvali Perica. Iskreno, smetalo me to ime neko vrijeme. Lijepo je to zvučalo dok sam bio beba, klinac, kasnije mi se činilo da više i nije tako. Premda, poslije, kada sam počeo igrati, počelo se slagati. Ušlo je uho.

Šibenik u kojem se rodio i odrastao nije međutim grad vaterpola, bez obzira na to što ima značajnu tradiciju toga sporta. U doba kada je Perica rastao, to je bio grad zaluđen košarkom i Mozartom s parketa, Draženom Petrovićem. I malom Bukiću bio je to sport broj jedan. Sam će reći danas kako je bio talentiran košarkaš, a košarka je bila prva, dječačka, ljubav. Tada su nastupili, koje li ironije, srećom, zdravstveni problemi. U dobi od 13-14 godina počela su mu okoštavati leđa budući da je naglo izrastao, a plivanje je bila jedina medicinska preporuka. Plivanje, nikako ne i vaterpolo, jer bi ga neki udarac mogao trajno onesposobiti. Ali, problem je bio što se 13-godišnjem klincu silno dopao baš vaterpolo. I tako je počelo.

Sa 14 godina u Solarisu je osvojio prvi trofej, ali – nije mu se smio veseliti!?

Osvojili smo Kup tadašnje države, ali problem je bio što smo ga osvojili 4. svibnja 1980. Dvije-tri tihe pjesme u autobusu do Šibenika, bez slavlja i to je sve – prisjeća se Bukić. Za one koji su zaboravili ili se nisu tada ni rodili, tog je dana umro tadašnji državni vladar Josip Broz.

Samo koju godinu poslije, 1983, 17-godišnji Bukić već je u klubu i gradu imao status zvijezde. Sa 18 je postao kapetan Solarisa i olimpijski pobjednik. Izbornik Rudić je skrivao od novinara i suparnika podatak da je Bukiću slomljen prst samo nekoliko tjedana uoči Igara. U Los Angelesu još nije bio u naslovnim ulogama. Privikavao se na društvo starijih odličnika (Bebić, Roje, Sukno, Lušić...), ali njegovo je doba dolazilo. Sa 20 godina olimpijskom je zlatu pridodao svjetsku krunu u Madridu 1986. Već je stasao kao igrač, a bio je u dobi vaterpolskog podmlatka. Najveći su već bacili oko na njega; maleni Solaris objektivno nije mogao parirati tadašnjim vladarima vaterpolske scene u državi, prije svega Mladosti i Partizanu. Beograđani su pokazali veliko zanimanje, no uz Savu je postojao pakleni plan. Stvaranja momčadi za najveće domete i povratak stare slave. U ljeto 1987 – u vrijeme Univerzijade, u kojem je zagrebački klub napokon dobio i svoj bazen, Mladost je povukla jedan od najvećih poteza u svojoj povijesti: Jere Bukić, koji je u ime svog sina pregovarao s čelnicima Mladosti »pitao« je mnogo manje nego li je Mladost bila spremna potpisati. Dogovor je brzo postignut. Od iduće sezone Perica Bukić će igrati u kapici Žabaca.

Vijest je među prvima saznao novinar zagrebačkog sportskog tjednika, koji je odmah pohitao u Šibenik. U Krešimirovu gradu je njegov dolazak izazvao šok.

Odlazak Perice Bukića je gubitak temelja na kojem počivaju svi rezultati i sve ambicije našeg kluba – rekli su iskreno ožalošćeni Šibenčani.

U gradu se istog trena pročulo – Perica odlazi. Znali su doduše da ga neće moći zadržati vječno, ali da je bar ostao još koju sezonu...

Nekoliko dana kasnije, u Zagrebu, Bukić će za vodeći sportski tjednik tadašnje države, kazati:

I meni je jako žao što napuštam svoj klub. Nažalost, studij me već odveo iz mog grada. Od 1985. godine živim i treniram u Zagrebu, ovo potonje uglavnom sam. Ne zato što mi Mladost ili Medveščak ne bi htjeli pomoći, već iz jednostavnog razloga što ne mogu igrati s njima na treninzima tijekom kojih oni uigravaju svoje momčadi.

Tih mjeseci Bukić je od ponedjeljka do petka boravio u Zagrebu, odakle je putovao na utakmice u Šibenik, ili mjesto u kojem je Solaris gostovao. Na taj način vrhunski sportaš ne može opstati. Odlazak je bio logičan slijed događaja.

U Mladosti nije trebalo dugo čekati na ubiranje plodova s novim pojačanjem. Već sljedeće godine, osvojen je Mediteranski kup – prvi trofej kluba nakon 1975. i odlaska sjajne generacije koja je prethodno donijela četiri naslova prvaka Europe. Te 1988. Perica je u Seoulu osvojio i drugo olimpijsko zlato. Trofeji su se počeli nizati kao na traci. Jedno od najdojmljivijih slavlja bilo je sigurno ono iz 1989. Kada je u drami produžetka uzvratne utakmice finala Kupa prvaka svladan tadašnji moćni prvak Europe, berlinski Spandau 04. Na tribine se natiskalo nevjerojatnih 5.000 gledatelja iako je kapacitet plivališta gotovo upola manji. Žapci, na čelu s Bukićem, ‘zapalili’ su Zagreb. Mladost, nakon 18 godina, opet je na krovu Europe.

Bukić, u to doba 23-godišnjak koji iza sebe već ima dva olimpijska zlata, naslov svjetskog, a s klubom i dva europska prvaka, ima ‘Zagreb pod nogama’. Mlad, uspješan i popularan. Sam u velikom gradu, bez kontrole i na ‘udaru’ blještavila izazova koje takav grad pruža svojim sportskim zvijezdama.

U dobi od 24 godine ionako već nestvarno ozbiljan za svoju dob, Bukić doživljava dodatnu preobrazbu. Godine 1990. otac mu je teško bolestan, te boravi na liječenju u Zagrebu. Iste godine umire, a Bukić praktički preko noći preuzima na sebe ulogu ‘glave obitelji’, te skrbi o majci i mlađoj sestri.

Agresija na Hrvatsku razbila je 1991. šampionsku momčad Mladosti u naponu snage, samo koji mjesec nakon osvajanja i još jednog prvog mjesta na Svjetskom prvenstvu, u Perthu. Otišli su Milanović, Damjanić, Miškulin, Popović, nešto kasnije će i Šimenc... Najviše je jasno zanimanja bilo za Pericu, no najbolji je – ostao! Nitko mu ne bi ništa zamjerio i da je otišao u inozemstvo. Napokon, bio je u prilici izabrati klub i ispisati svotu na bianco čeku. Ali, umjesto odlaska u spokoj i bogatstvo Zapada, odlučio je ostati u uzbunama i ratom poharanoj Hrvatskoj. U klubu krajnje neizvjesne sportske sudbine, okružen nadarenim, ali neiskusnim mladićima (brača Kobešćak, Štritof, Bosnić...). Bukić, međutim, nema nakanu napustiti obitelj. Kako vlastitu, tako i onu sportsku, uz Savu.

Istina, napustit će Mladost, čiji je bio kapetan, ali samo privremeno, na posudbu, a i to iz viših, domoljubnih interesa. Godine 1991. pojačat će sa Šimencom splitski Jadran u pohodu na naslov prvaka Europe. U tek stvorenoj samostalnoj Hrvatskoj, takav veliki sportski trofej bio bi silan poticaj afirmaciji mlade države. Misija je uspješno okončana, a Pero je već sljedećeg dana, dok je u Splitu još trajalo slavlje, opet predvodio trening Žabaca. Prvo prvenstvo i prvi Kup Hrvatske podignuo je upravo on. U prvenstvu će to činiti još pet puta uzastopno.

Najbolji, daleko najbolji u karijeri bio je 1996. godine.

Te sam godine bio u top-formi. Osvojili smo (s Mladosti) dvostruku krunu, naslov prvaka Europe, Europski Superkup, a igrao sam i olimpijsko finale. Na tim Igrama sam nosio i hrvatsku zastavu na otvorenju. Da, to mi je sigurno ključna godina – opisuje godinu u kojoj je u trećem nastupu na OI, treći put igrao u finalu.

Nema puno sportaša na svijetu koji se mogu podičiti s takvim dosegom. Godina 1996. bila je kulminacija igračkog puta. Za reprezentaciju će nastupati još samo dvije godine, no Mladost će u idućih pet godina predvoditi još do mnoštva trofeja, među kojima su i dva europska; Kup kupova i Kup LEN-a. Upravo je osvajanjem ovog potonjeg zaokružio brojku trofeja na 40, ali je time ostvario još jedan rekord. Ne postoji niti jedan vaterpolist na svijetu koji je osvajao doslovno sva velika natjecanja na kojima je nastupao!

U studenom 2001. Bukić je okončao igračku karijeru, te postao direktorom Mladosti. No, godinu kasnije, 12. studenog 2002, organizirao je spektakularnu utakmicu koja se i danas pamti u svijetu vaterpola. Bilo je to istinsko poklonstvo velikih najvećem – Massimilliano Ferreti, Tamas Molnar, pokojni Jesus Rollan, Aleksandar Jerišov, Theodoros Chatzitheodorou, Dubravko Šimenc, Gergelly Kiss, Igor Hinić, Tibor Benedek, Zsolt Varga, Revaz Čomakidze, Vjekoslav Kobešćak, Vladimir Vujasinović, Fabio Bencivenga, Renato Vrbičić, Ryan Bailey, Mile Smodlaka. Od Španjolske do SAD, od Rusije do Grčke, preko Mađarske, Srbije, Italije do naravno Lijepe naše. Krema na oproštaju najveće ‘desetke’ u povijesti vaterpola. Ono značenje koje u nogometu ima majica s brojem 10 jednog Puskasa, Pelea, Maradone, Zidanea, Ronaldinha, to je za vaterpolo Bukićeva kapica s istim brojem.

Jedan kraj je ujedno i početak. Karijere klupskog direktora u Mladosti, a od studenog 2004. i predsjednika Hrvatskog vaterpolskog saveza.

Opet je Bukić preokrenuo ‘rezultat’. Od momčadi gubitnika s OI u Ateni 2004. i sporta od kojih su navijači i sponzori dignuli ruke, do naslova svjetskog prvaka, dočeka pred desetinama tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Nije, naravno, sve planirano još oživotvoreno. Dolaskom najtrofejnijeg trenera na svijetu, Ratka Rudića, pokrenuta je put hrvatskog reprezentativnog vaterpola u svjetski vrh. Taj proces, kojem je nužno vrijeme, još uvijek traje.

U večeri nakon oproštajne utakmice, još dok je bio u društvu svih onih koji su ga okruživali tijekom igračke karijere, dobio je ponudu da svojom popularnošću, širokim krugom poznanika i fakultetskim obrazovanjem pomogne hrvatskoj politici. Nešto kasnije je prihvatio taj izazov, te odlazi u rodni Šibenik s projektnim zadatkom revitalizacije gospodarstva u gradu koji tada ekonomski propada. Sam sebi dodjeljuje i »tajni« zadatak. Pomoći vaterpolskom klubu »Šibenik“, svom klubu iz kojeg je prije mnogo godina otišao na puteve sportske slave. Rezultati su mu i na ovom »borilištu« priskrbili aplauze i popularnost...

Danas Šibenik doživljava ekonomski procvat, igrači VK »Šibenik« igraju u novom zatvorenom bazenu na Crnici... A, Bukić od 2003. godine postaje zastupnikom u hrvatskom Saboru, u kojem ostaje i poslije izbora 2007. godine.

I dok se u prvom mandatu zadržava na bliskim temama, sudjelujući u nastanku Zakona o športu, kao i temama vezanim uz zavičajnu Šibensku regiju, u drugom širi područja svog angažmana, te sudjeluje u raspravama o socijalnim pitanjima, naročito onima koje se dotiču djece i mladeži. Raspravlja o ljudskim pravima, pa će tako u raspravi o izvještaju koji opisuje stanje u Šibensko – kninskoj županiji, sa zadovoljstvom istaći:

– U izvješću Pučkog pravobranitelja za 2007. godinu, ukoliko nisam predvidio pojedinačni slučaj, nema ni jednog negativnog primjera iz Šibensko – Kninske županije. U gradu Šibeniku, primjerice, koji posljednjih godina bilježi iznimne rezultate, pažljivo je ustrojen upravni aparat koji već pokazuje vrlo dobre rezultate. Primjer Šibenika pokazuje kako je moguće sastaviti efikasnu lokalnu upravu, koja ima ključnu ulogu u funkcioniranju suvremenog društva.

Igrajući ovu »utakmicu“, ponovno asistira, blokira, pliva i postiže pogotke. Ovoga puta pobjede su realizirani projekti, socijalni i gospodarski napredak.

– Najveće zadovoljstvo uspješno obavljenog posla je kad njime pomognete ljudima koji vas okružuju. Nastojim da takvih bude što više.

Jedne tople srpanjske večeri 2008, na jugu Andaluzije, u dvorcu ponad Malage i službeno je uvršten u Kuću slavnih vodenih sportova. Dok je izlazio po lentu, trajni znamen člana Kuće slavnih na video zidu su se vrtjeli spomeni jedne neponovljive karijere. Golovi, trofeji, slavlja, medalje...

U prigodnom slovu zahvale, spomen rodnom Šibeniku, dakako obitelji, Mladosti, domovini Hrvatskoj, i najvažnije od svega:

– Vaterpolo, ta prekrasna igra, odvela me iz bazena u mom rodnom gradu na put života koji mi je podario mnoštvo prijatelja, sportskih uspjeha, nezaboravnih pobjeda i trofeja, moju suprugu Jelenu i moje tri najsjajnije medalje, moju djecu: kćeri Doriu i Petru, i sina Luku...

Uobičava se reći kako pojedinac pobjedom na olimpijskim igrama sebe uvrštava u besmrtnike. On je to učinio dvaput. No opet, ulazak u još elitnije društvo poput Kuće slavnih s tek 42 navršene godine, ukazuje na dostizanje univerzalnog cilja.

– Realizacija zamišljenog je najbolji način ostvarivanja samog sebe – reći će Bukić koji dan kasnije – Sretni su ljudi koji sebi mogu zadati visoke ciljeve i njih napadati. Uostalom, to i pokreće svijet. Najbogatiji ljudi ne trude se i dalje da bi bili još bogatiji, već da bi ostvarili zamišljeno.

Perica Bukić je realizirao mnoge ciljeve, ali njegovo je bogatstvo što ih nije iscrpio i što uvijek postavlja nove. Takvi su pojedinci rijetki. On je jedan od njih. U vaterpolu najveći među najvećima.

HEP_logo-
PBZ bnet_ uniline.novi turbo vvvvvvvv

 

 

 

Croz_n logo_optical_express_1450x300nnn otp_leasing Ledo_logo