- Tuesday, 31 July 2012
Solidan dio naših čitatelja, bogami i novinara ove redakcije nije se još ni rodio, a on je već nastupao na olimpijskim igrama. Da, možda i nije neki podatak, ali ovdje govorimo o čovjeku koji je i sada u Londonu!
Solidan dio naših čitatelja, bogami i novinara ove redakcije nije se još ni rodio, a on je već nastupao na olimpijskim igrama. Da, možda i nije neki podatak, ali ovdje govorimo o čovjeku koji je i sada u Londonu! Ne samo da se ondje nalazi, otputovao je, već je jedan od najozbiljnih kandidata za medalju. U biti, svaki je njegov odlazak na Igre bio isti. Uvijek s jurišem na postolje. I ne samo deklarativno.
GRAND SLAM
Ratko Rudić. O njemu je riječ. Najtrofejniji vaterpolski izbornik na svijetu svih vremena. Jedini koji ima vaterpolski Grand Slam (OI, SP, EP i FINA kup u jednom ciklusu). I više od toga. Sa 35 trofeja RR je drugi na ljestvici najtrofejnijih izbornika na svijetu u svim sportovima. Bježi mu još samo jedan. Brazilski izbornik Rezende sa 45 trofeja. No dobro, ali to su sve manje-više već poznati detalji. Brojke koje su ne jednom publicirane. Jedan podatak međutim nije, iako je gotovo nevjerojatno da o njemu to već netko nije iskopao, napisao.
Olimpijske igre u Londonu su Igre 30. olimpijade, ali ukupno 27. Igre. Od tih 27 (London smo, dakle, već uračunali) Rudić ih ima, opet s Londonom - 12!! Daleko najviše, neusporediv s ikim u Hrvatskoj, ali i sigurno jedan od svjetskih rekordera. Ciudad de Mexico 1968, München 1972, Montreal 1976. i Moskva 1980. kao igrač. Od Los Angelesa 1984. do Londona za koji dan, u ulozi trenera, na klupi. Samo je jedne Igre preskočio, one u Montrealu 1976. zbog loma šake na posljednjoj pripremnoj utakmici prije Igara. Iako, i u Montrealu je bio. S momčadi i u Selu, ali bez nastupa. Ratko Rudić nije samo povijest vaterpola.
Razgovor s njim je zapravo šetnja olimpijskom poviješću.
- Da, ali znate, Igre se jesu i nisu silno bitno promijenile. Sama bit je ostala ista. Ono što se jako promijenilo su mjere sigurnosti. Na neki način, sigurnosne su mjere ograničile olimpijsku atmosferu na puno uže područje. I da, mediji su se promijenili. I to također jako. U svim ovim mojim silnim desetljećima, brojka novinara je višestruko narasla. Ima vas više od sportaša, a da ne govorim tek o silnim novim oblicima medija. Od interneta nadalje. Međutim, sport... Njegova je bit ostala ista.
Prve Rudićeve Igre su bile prije 44 godine. Meksiko '68, solidno iznad 2.000 metara.
- To su mi bile prve i njih se osobito i jako rado sjetim. Prvo, tada nisam igrao uopće. Bio sam 12. igrač, a u vaterpolu je tada bilo moguće prijaviti samo 11 igrača. Međutim, bio sam na Igrama, u Selu, pa čak i u reprezentaciji. Ali ne vaterpolskoj, već plivačkoj.
Još jedan nepoznat podatak. Ratko Rudić je kao dječak u Zadru počeo u plivanju, ali kao plivač na olimpijskim igrama!?
- Da, ali nisam nastupio. Ma, imao sam akreditaciju kako bi me mogli negdje smjestiti, kako bih mogao biti s dečkima u Selu. Iako, bio sam uredno na startnoj listi. Znam da sam trebao plivati 100 metara slobodno, a u kvalifikacijskom skupini, stazi do mene Don Schollander!
Riječ je o plivačkoj legendi koji je u Meksiku osvojio zlato i srebro, a u Tokiju 1964. četiri zlata. Prvi plivač u olimpijskoj povijesti sa 4 zlata na jednim Igrama.
- Da skratim, nisam se pojavio na startnom bloku, ha ha.
Vratimo se Meksiku '68. Rudić je ondje bio oduševljen atletikom.
- Ne samo tada, ali atletiku sam cijelu gledao. Utrke na 100 i 400 metara, pa povijesni Fosburyjev skok u vis, prvi leđnom tehnikom.
ZAKASNIO NA BEAMONA
A Beamon i njegov skok u dalj?
- Ne, kao za vraga to nisam vidio. Zakasnio sam taj dan na stadion.
Ipak, osim sigurnosti i medija, prisjetio se Rudić još nečega što se mijenjalo u njegove 44 olimpijske godine.
- Prehrana! U Meksiku smo mi napadali meso sa svih strana. Tamanili su se bifteci samo tako. Škampi isto. Kako su Igre išle, na jelovnicima je bilo sve manje mesa, a sve više tjestenine. Jasno, i voća i povrća. Kroz najobičniji olimpijski restoran ste mogli promatrati i promjenu u sportu, treniranju, pristupu sportu.
Žalite malo za “danima bifteka”?
- Ne, sve u svoje vrijeme. Danas, pa i duže vrijeme već, imate u olimpijskom selu različite kuhinje. Europska, američka, azijska, ali je nekako najpopularnija baš mediteranska koja je i naša u konačnici. Sjećam se, dok sam vodio Italiju '90-ih godina, onda je CONI, Talijanski olimpijski odbor, imao sa sobom i svog kuhara na Igrama. Nosili bi svoju hranu iz Italije, pršute, sireve, masline, svoju tjesteninu, ali i vino itd. Mi smo onda u restoranu imali svoj red, međutim, prema olimpijskim pravilima to je moguće napraviti, ali ne smije postojati eksluzivitet. Odnosno, u taj red može stati tko želi, a ne samo Talijani. Znate tko je imao najduži red za hranu u Barceloni 1992? Italija, naravno! Pa, tko ne bi malo pršuta probao.
Kada idemo kroz olimpijsku povijest, gdje ste bili u Münchenu '72. tijekom terorističkog napada?
- Taj smo napad doživjeli takoreći u prvom redu, ali skoro i u prvom licu. Stanovali smo odmah do izraelskog paviljona. Mi vaterpolisti smo već bili završili turnir i tu večer, noć napada smo izašli van. Postojao je jedan zidić preko kojeg smo svi mi preskakali. Van i unutra. Samo zbog prečice, ništa drugo. Odmah iza zidića je bio naš paviljon i gdje bismo išli okolo kad možeš preskočiti. Svi su to radili, ne samo mi. Kada smo se vraćali, opet skačemo, i da, sjećam se da su s nama bili preskakali i neki tipovi s torbama, ruksacima. Ništa čudno jer i svi sportaši su uvijek nešto sa sobom nosili, imali torbe. Jedino što se ispostavilo, a to smo dan kasnije shvatili kada je pisalo u novinama okvirno vrijeme kada su teroristi preskočili zid, da smo nekako u isto vrijeme preskakali zid. U okviru pola sata. Ne velim da smo baš s njima istog trena preskakali, iako je i to moguće.
Onda je počela pucnjava..
- Da. Vidjeli smo, čuli pucnjavu. Ja imam fotografije. S fotoaparatom sam izašao na balkon i snimao, gdje se vidi sve. Ona poznata slika kada jedan od njih izlazi na balkon... Sutradan, u isto vrijeme kada su taoce i te teroriste prebacivali na aerodrom, mi smo autobusom uz snažnu sada policijsku pratnju išli također na svoj let. Ti dani su... To je bilo nešto što nas je šokiralo. Ne možete ostati hladni. Veliki stres, težak dojam. Sport nikada nije na takav način bio zlorabljen.
Idemo na ljepše olimpijske teme. Što je najljepše čemu ste na Igrama svjedočili a da nije iz svijeta vaterpola?
- Atletika u Meksiku. Uvijek sam volio, i danas volim i pratim atletiku. Obožavam sprinterske utrke. Kao trener zaboravite. Kao trener uvijek imate neke poslove, obveze, analize, gledanje suparnika i tada bih u pravilu vidio isto ono što i gledatelji kod kuće na TV-u. Pa i manje.
PAD U PEKINGU
Ciudad de Mexico 1968. nisu bile jedine Igre na kojima je bio, ali nije nastupio. Priča se donekle ponovila i 1976. u Montrealu. Lom šake u posljednjoj pripremnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke udaljio ga je od bazena, makar i opet ne od akreditacije, Olimpijskog sela...
Čovjek bi pomislio da će mu te Igre biti najteže, ali Rudićev odabir najtežih mu Igara je puno, puno vremenski bliži.
- Peking - kao iz topa je ne baš ispalio već promrsio izbornik Barakuda.
- Zato što smo u Pekingu bili perfektno spremljeni. Zato što smo u Pekingu bili toliko blizu medalje. Zato što smo igrali odlično. Onda je odjednom došlo do pada i...
Malo zastajkuje. Treneru i danas, četiri godine kasnije Peking teško pada već i pri spomenu.
- Te sam Igre dosta teško proživljavao. Zato jer sam na neki način sam sebe krivio što nisam uočio na vrijeme jedno stanje u momčadi. Malo uljuljkano kod cijele momčadi. Olimpijske igre su drukčije natjecanje jer ti na njemu ne možeš izolirati momčad kao što možeš na SP ili EP. Određeni kontakti, svi sportaši svijeta oko vas, okružje... sve to može djelovati. I onda te lako dovedu do nekog osjećaja da si moćan, pa te dovedu do onog do čega su tada nas. Šteta, jer bili smo spremni, jaki i mogli smo vrlo, vlo lako do medalje.
Kakvu ste momčad doveli u London? Znamo 13 igrača, njihove mogućnosti, ali zanima nas ono što znate samo vi i vaši pomoćnici. Stanje iznutra.
SPREMA JE PRAVI ŠTIT
- Vodim čvrstu momčad. Niz je stvari utjecao na ono što se nama dogodio u Eindhovenu, u siječnju, na EP. Prvenstveno jedna psihička poluspremnost. Sad smo došli do dobre razine. Ova je momčad spremna u svakom pogledu, pa tako i u psihološkom, što je najbitnije. Mi smo, Hrvatska je l’, takva sredina koja ne poznaje sredinu. Lako potonemo, pa odjednom narastemo do stanja euforije. Nama je teško prihvatiti temeljnu odrednicu sporta - koliko god ti bio, igrao dobro, uvijek se može naći netko tko je od tebe bolji tog trenutka. Bitno je ući u svaku utakmicu s maksimum. To vrijedi za sve sportove, ne samo za vaterpolo.
Koliko god vi pričali stalno o pripremi utakmica po utakmica, ne mislite li ipak malo barem o 8. kolovoza? To je termin četvrtfinala. Utakmica koja vas gura u zonu medalja ili ondje gdje ne želimo ni pomisliti. To je u konačnici onaj dio natjecanja na kojem je Hrvatska redovito padala na trima posljednjim Igrama.
- Ne, opet krivo. To su kalkulacije. Kada bih počeo razmišljati o 8. kolovozu, morao bih ući u niz kalkulacija. Počevši od utakmica u našoj, pa tako i u drugoj skupini. Gotovo nemoguće predvidjeti! Jedno je stanje, želje, snovi, a drugo... Jedina misao je odigrati svaku utakmicu najbolje što je moguće i onda dočekati spreman četvrtfinale. Nikakva imena, nikakav suparnik me ne zanima. Samo mi.
Imali ste odlično pripremno ljeto u kojem, srećom, nije bilo ni ozljeda, ni bolesti, suspendiranih...
- Ozbiljna tjelesna priprema je najbolji protulijek ozljedama. Štit. Sada smo u dobrom stanju, što recimo na EP u Eindhovenu nismo bili. Nismo bili pripremljeni. Imali smo niz igrača koji su iz različitih razloga bili izvan rada, treninga, priprema. Sada imamo sve. Zdravi, spremni, kompletni, pokriveni na svim mjestima, pripremljeni dobro.
MALO SMO SE UBRZALI
Sami ste tijekom priprema iznova spominjali kako nama više odgovaraju malo teže, sporije momčadi tipa Mađarske, Srbije. No, obje te vrste znaju ubaciti u brzinu više. A mi? Zašto mi ne možemo na svu kvalitetu i darovitost, pridodati i brzinu?
- Moram reći da smo se tu ipak nešto popravili. Na svim dosadašnjim turnirima smo malo ubrzali igru. Sad možemo igrati i nešto lakše protiv bržih momčadi.
ARHAIČAN PRISTUP TRENERIMA
Imate osvojenu jednu olimpijsku srebrnu medalju iz igračkih dana (Moskva 1980), ali i 3 zlatne i jednu brončanu olimpijsku medalju kao trener.
No, fizički ih niste nikada dobili jer na Igrama treneri medalje ne dobivaju.
- Suludo pitanje je l’ mi žao. To je tako od početka modernih Igara. Recimo, u Londonu 1908. su čak zabranjivali trenere jer su to tumačili kao nekakav nekorektan potez. I neposredno nakon Drugog svjetskog rata ista priča. To je tako arhaičan pristup koji ne bi stavio zaista niti na Igre u drevnoj Grčkoj.
IDEJA SUPERLIGE NAM JE ŠTETILA
Ovo proljeće i ljete prilično aktualna bila je vaterpolska tema Superlige. Elitno natjecanje klubova mimo LEN-a. Vi se niste dosad nikad po tom pitanju izjasnili, ali provlači se cijelo vrijeme bojazan osvete LEN-a i FINA-e na olimpijskom turniru u Londonu. Drugim riječima, bojazan od sudačkog stopiranja Hrvatske na OI.
- O tomu ne želim govoriti jer niti sam u to uključen, niti upoznat s time. Od prvog sam trenutka samo držao da nam to može jako naštetiti. Sad, završilo je tako kako je završilo. Ja se samo nadam da neće biti nikakvih tragova, repova na Igrama. Vidjeli ste u Eindhovenu, kad se cijela priča oko Superlige još i nije toliko zahuktala, kako smo bili ondje tretirani. Neovisno o našem lošem stanju, znam biti vrlo objektivan u odnosu na suđenje i igru, prihvatiti i kada igramo loše, ali suđenje je ondje bilo tragično. Mi smo debelo oštećeni. Mi bismo tada i s onom momčadi, odnosno igrom, ušli u borbu za medalju. Želim reći da smo mi jednom već oštećeni. Razgovarao sam s igračima i pojasnio im neke stvari. Rekao da se moramo pripremiti, imati sposobnost prilagoditi se kriterijima. Pa bili i protiv nas. Tu moramo pokazati stabilnost, čvrstinu. Kada igramo kvalitetno, možemo i protiv sudaca
JOŠ NE ZNAM JE LI LONDON ZADNJA POSTAJA
Privodite kraju osmu godinu na klupi Barakuda. Jeste li zadovoljni?
- Jesam. Jedna jedina stvar koju žalim je taj Peking. Sve drugo je bilo dosta zadovoljavajuće. Ovo je momčad koja sada puca na svakom natjecanju na vrh i osvaja. Kada se podvuče crta, pa kada se pridodaju mlađi uzrasti koji čine to isto, da... Zadovoljan sam.
Možemo li London gledati i kao mogući vaš ne samo izbornički, nego i trenerski konac karijere? Naime, činjenica je da ugovor nakon Londona istječe. Rekli ste i sami kad ste dolazili 2004. da dolazite “završiti krug, karijeru”. Je li sad taj trenutak?
- Nisam još počeo razmišljati o postlondonskim danima. Neka London završi. Kada London završi, onda ću početi razmišljati imam li još dovoljno energije, motivacije za baviti se ovim poslom. Ili ću se naći u nekoj drugoj ulozi. Ili pak pronaći treće rješenje. Manje važno. Kao što ne razmišljam o četvrtfinalu, tako i ne razmišljam o sebi u danima nakon Londona.
BROJKE
2007.
od te je godine član Kuće slavnih vodenih sportova u Fort Lauderdaleu (SAD)
54
toliko je medalja/naslova osvojio u igračkoj i trenerskoj karijeri
35
trenerskih naslova i medalja, drugi na ljetvici najtrofejnijih trenera svijeta, u svim sportovima
33
nakon toliko se godina, pred kraj 2004. trajno vratio u Hrvatsku i preuzeo Barakude
5
broj olimpijskih medalja, 1 igračka - Moskva 1980. (srebro) i 4 trenerske - Los Angeles 1984, Seoul 1988. i Barcelona 1992. (zlato), Atlanta 1996. (bronca)
4
reprezentacije koje je vodio i sa svima je osvajao medalje - Jugoslavija, Italija, SAD i Hrvatska
2
za toliko je kluova nastupao kao igrač (splitski Jadran i beogradski Partizan)
1
Samo je jedan klub vodio u trenerskoj karijeri (Partizan, vrlo kratko 1981.)
Autor:Dean Bauer
Izvor:Sportske novosti
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|||