Zahvaljujem Bogu što nisam popularniji
- Sunday, 19 August 2012
Tjedan dana je prošlo, proletjelo od osvajanja zlatne olimpijske medalje do razgovora za Sportske novosti.
Tjedan dana u životu Josipa Pavića, čudesnog vratara čudesne vaterpolske reprezentacije Hrvatske.
Koliko se toga promijenilo u njegovu životu u ovih nekoliko dana? Ne previše, još uvijek ga nitko ne povlači za rukav na ulici, može mirno sjesti u kafić i biti prilično siguran da će ga rijetki prepoznati. Jest, onako visok i krakat izgledat će im sumnjiv, pomislit će da su ga negdje vidjeli ili ih podsjeća na nekoga glumca iz sapunice, ali definitivno ne mora nositi naočale za sunce i slamnati šešir da bi se skrivao.
Toga u vaterpolskom svijetu nema, makar osvojio olimpijsku zlatnu medalju, makar bio uvršten u najbolju sedmorku i povrh svega toga bio proglašen najboljim igračem na cijelom olimpijskom turniru.
OSTAJEM ŽABAC
- Osjećam se isto kao i jučer, isto od nedjelje kad smo osvojili zlatnu medalju. Sretan sam! Bez lažne skromnosti, gode mi individualne nagrade, to je nekakva osobna satisfakcija, ali te nagrade bih uvijek mijenjao za zlato, zlato ostaje za vječnost.
Mogao bi, naravno, iskoristiti priliku i napiti se krvi onima koji zarađuju puno više od njega za otprilike istu kvantitetu neuspješnosti, ali neće. On nije takav. Još manje će patiti zbog nedostatka popularnosti.
- Dapače! Zahvaljujem Bogu što nisam previše u medijima. Još ovo i odoh ja s prijateljima na dva dana u Zagoru, pa još četiri s obitelji na Šoltu. Ne znam u koje mjesto, to je žena odabrala. Znam, ima i druga strana medalje. To što mogu mirno hodati gradom ili sjediti u kafiću, osjeti se na računu. To je cijena koja se mora platiti, ali meni je ovako draže i ne bih mijenjao ovo što trenutačno imam ni za kakve novce.
Možda će s godinama korigirati stavove, ali takvi ljudi ostat će čvrsti braneći svoje postulate, ideju života uopće. Josip Pavić je pozitivan tip, nije njega lako slomiti. Na primjer, odlučio je ostati u Mladosti, iako mu klub duguje dosta novca.
- Tako je, ostajem, imam još tri godine ugovora. Uvjeren sam da će biti bolje. Je li me Jug kontaktirao? To više nije važno, rekao sam da ostajem. Kraj priče.
Ako se predomisli ili ako se dug nastavi gomilati, može se zaputiti u Tursku koja se javlja kao nova vaterpolska Meka. Njegov zlatni suigrač Igor Hinić otišao je tamo zaraditi nešto eura prije kraja karijere.
- Lijepo je što se Turska pojavila i što se vaterpolo kao sport širi u sve više zemalja. Kamo sreće da je toga još, nedostaje nam Rusija, njen povratak na scenu. Nisam siguran da bih prihvatio Tursku, ali sve je moguće.
Turska je globalno pozitivan primjer, ali u posljednjih se nekoliko mjeseci nagomilalo dosta toga negativnog u vaterpolu, problemi se šire, pa čak i prijete opstojnosti ovoga sporta.
Kod nas se dogodilo da su Mladost i Primorje EB odustali od Eurolige, njegov matični klub Jadran otkazao je sudjelovanje u Jadranskoj ligi, otprije je poznato i da Crnogorci dišu na škrge, dok je kao grom iz vedra neba odjeknulo povlačenje Gabrielea Volpija iz Pro Recca. Uh, nije to lako ni pročitati, doista zvuči zabrinjavajuće, ma koliko god se uživalo u olimpijskom zlatu.
TREBA VIŠE RADITI
- To je poruka svima da trebaju još više raditi, pogotovo oni koji su u upravljačkim strukturama. Ja nisam zabrinut jer je u Londonu na tribinama bilo krcato svijeta od prvog do posljednjeg dana. Isto je bilo i zimus na EP u Eindhovenu. Ako 90% ljudi misli da bi klupski vaterpolo trebalo pomaknuti da se što više igra ljeti na otvorenom, onda treba pokušati. Mene nije strah, postoji negativna, postoji pozitivna strana. Čuo sam od ljudi koji su olimpijski turnir pratili na Sky Sportu u HD tehnici da je to bilo savršeno, da su imali osjećaj kao da gledaju neki drugi sport.
diploma da se nađe
Kad već nije zabrinut za vaterpolo, nije ni za sebe. Vjeruje da će se sve dobro rasplesti.
- Kad novac dolazi redovito, što nije slučaj, može se pristojno živjeti i može se osigurati stambeno pitanje dok ti traje karijera. Vaterpolo jest slabije plaćen sport u odnosu na neke druge, ali neću lagati i govoriti da nemam od čega živjeti kao što je, na žalost, slučaj s dosta ljudi u Hrvatskoj. Meni novac stvarno nije najvažniji kad poredam prioritete, tako sam odgojen. O kraju karijere ionako još ne razmišljam. Za svaki slučaj imam diplomu s Ekonomskog fakulteta. Neka nje, makar ću braniti dok god budem imao motiva i dok me budu trpjeli.
Očito je da uživa u onome što radi. Da bi uživao još više nudimo mu da odgovori na pitanje što bi prvo promijenio u odnosu politike, javnosti i medija prema sportu i sportašima.
- Da sam pet minuta na vlasti... Mislim da je nužno izgraditi sustav u sportu i tu ne govorim samo o financijskom aspektu. Sport se mora omasoviti, mora biti više trenera u bazi. Sustav je osnova svega i zato sport mora biti u rukama onih kojima nešto znači i koji znaju posao. Davno je Ratko Rudić rekao da se od entuzijazma ne živi, a da mi to već previše iskorištavamo.
Eto nas kod Ratka Rudića. Može li se uopće o najtrofejnijem treneru nešto novo reći? I što Pavić iz svoje perspektive može reći?
RATKO JE ZLATO
- Prva asocijacija na Ratka je zlatna medalja. Čovjek je osvojio apsolutno sve, nekoliko puta. Otkako je postao trener, nije prestao osvajati medalje, dakle, 30-ak godina. To je nevjerojatan kontinuitet. I pokazatelj da je Rudić izrazito inteligentan čovjek koji ide u korak s vremenom. Mi nismo prijatelji, razlika u godinama postoji i to je normalno. Međutim, sve ostalo je tu. Maksimalno poštovanje, pravi profesionalni odnos na relaciji igrač - trener. Najvažnije je da s njim uvijek možeš razgovarati i to potpuno otvoreno. Rudić ima autoritet znanja, njemu ne treba vika i galama. I nakon osam godina zajedničkog rada nije došlo do zasićenja, mislim da to također dosta toga govori o njemu kao stručnjaku.
Usporedbe s košarkaškom reprezentacijom SAD-a, zbog superiornosti s kojom se došlo do zlatne medalje, moraju pogoditi u dušu naše vaterpoliste. Odakle uopće takvo samopouzdanje, tolika dominacija i premoć? Nisu li na Europskom prvenstvu u Eindhovenu bili tek deveti? Ista ta reprezentacija.
- Ratko je u tome odigrao ključnu ulogu. Nakon Eindhovena nastavili smo raditi kako smo navikli, zadržali smo rutinu, znali smo da smo jaki. Naravno da niti mi nismo očekivali da ćemo biti tako izrazito bolji od svih, pa i u tom finalu kad je Italija povela 2:0, kod nas nije bilo dvojbe. Osvajali smo prije, nadam se da ćemo osvajati i u budućnosti, ali sumnjam da će biti kao u Londonu. U Londonu nam se baš sve poklopilo. Uglavnom, moramo ostati skromni i kad dođemo na početak priprema, moramo biti spremni dati sve od sebe. Kao što je to bio slučaj sada.
Malo po malo Pavić nam otkriva detalje koji su omogućili vaterpolistima da se naizgled prošetaju do zlata. Da to ne bi trajalo cijeli razgovor, skratili smo priču na tri ključna segmenta.
- Pod broj jedan odlična kondicijska priprema. Između nas i Pere Kuterovca se dogodila simbioza, ne pamtim da se ikada dogodilo da su igrači dolazili i tražili da se dodatno radi. Znali smo da smo fantastično pripremljeni. Pod broj dva bih stavio naše zajedništo. Čujte, nama se u Eindhovenu dogodio debakl, ne može se pobjeći od toga, ali ostali smo čvrsti, ostali smo svi skupa, bez lomova. I pod broj tri dolazi obrana. Vrhunska obrana. To kako su moji suigrači zatvorili prilaze prema meni, to je ludnica.
Što bi prošlo, on bi zaustavio. Nemoguće je da netko može tako braniti. I to smo čuli. Pavić će na to reći:
- Isto bi bilo i da je Vićan bio na vratima.
Skromno, ponizno, vaterpolski... Eh, da, poželio je dodati i četvrti segment.
- Psihička stabilnost. U četvrtfinalu smo igrali s Amerikancima koji su nas sredili u Pekingu. Morali smo zaboraviti na tu ružnu epizodu. Nismo htjeli da nam se ponovi Peking i eliminacija u četvrtfinalu. To bi bio čisti užas.
Barač je veliki kapetan s velikim K
Čim je rekao, prasnuo je u smijeh. I on i novinar, a i svi ostali kojima sam poslije ispričao. Namjera je bila dobra, nije bila zafrkancija po kojoj je Josip Pavić nadaleko i naširoko poznat, nego slučajnost. U dobroj namjeri je, dakle, krenuo opisivati zlatne suigrače, pa je došao do...
Samira Barača:
- Kapetan s velikim K.
Bit će ponosan, primijetili smo.
- Ha, ha. Stavite i da ima veliko srce.
Evo što je rekao o ostalima s naglaskom da će sve što kaže biti nešto novo. Ciljao je na popularnost.
Damir Burić:
- Sreća naša što je odabrao ostati s Hrvatskom, jedan od dva najbolja beka na svijetu.
Miho Bošković:
- Na žalost, iz rakursa Mladosti, vratio se u Jug. Top u ruci, jedan od najboljih svjetskih napadača.
Nikša Dobud:
- Monstrum sa Šipana, dostojno zamijenio Milu Smodlaku i time sam sve rekao.
Maro Joković:
- Čudo! Najbolji ljevak na svijetu.
Petar Muslim:
- Nitko kao on ne zna ući kao drugi centar, sjajan šuter.
Ivan Buljubašić:
- Otkriće, ne sjećam se kad je podbacio u reprezentaciji.
Andro Bušlje:
- On je drugi od dva najbolja beka na svijetu.
Sandro Sukno:
- Nasljednik Tamasa Kasasa.
Igor Hinić:
- Šesnaest godina u kojima je smješteno srebro u Atlanti, zlato u Londonu. Čudo od karijere.
Paulo Obradović:
- Medo lavljeg srca.
Frano Vićan:
- Bilo bi isto i da je on branio.
Kuterovac je svima omiljena žrtva
Da bi atmosfera u reprezentacija uvijek bila na zavidnoj razini, potrebno se s vremena na vrijeme opustiti. Jozo Pavić je poznat kao veliki zafrkant (u zagrebačkom žargonu), odnosno zajebant (u splitskom dijalektu).
On se, naravno, koristio ovim drugim izrazom. Ne mareći što može izaći u novinama koje čitaju i djeca.
- Ovo ljeto nema tko nije bio u mašini, uključujući i mene. Bilo je stvarno posebno, na visokoj razini. I nitko se nije ljutio. Omiljena žrtva bio je kondicijski trener Pero Kuterovac. Ne samo meni nego svima. Zna se da je on genij što se tiče posla, uz to je pametan, pa je prihvatio šalu na svoj račun. Doduše, nije ni on nikome ostao dužan.
Šteta što nas iz Pekinga pamte samo po brkovima
Brkovi ovaj put nisu bili zaštitni znak Barakudama kao u Pekingu prije četiri godine. Bila je to upravo Pavićeva ideja, brkovi kao Ratko Rudić.
- Šteta je što nas se iz Pekinga samo po brkovima sjećaju. To mi je jedan od najbolnijih doživljaja u karijeri, došli smo kao svjetski prvaci, igrali smo sjajno i onda nas je ukopao poraz od Amerikanaca.
Tada su i rukometaši izgubili utakmicu za 3. mjesto, ovaj put nisu.
- Zato smo sada imali vrlo kvalitetnu proslavu zlata i bronce. Sve do jutra! U hodu smo se skupljali na avion za Zagreb. Inače je u toj našoj zgradi u Olimpijskom selu bila vrhunska atmosfera. Nastojali smo pratiti nastupe naših sportaša, radovali se s njima.
Kralj ipak nije umro
London će, kaže, pamtiti još po Michaelu Phelpsu i Usainu Boltu.
- Oni su za sva vremena. Za Phelpsa su nakon prve utrke napisali “Kralj je mrtav”, a on se vratio i naosvajao medalja. Rekao bih da su obojica normalni, bili su tu u Selu, nisu se izdvajali. Naprotiv. Baš normalni.
Šteta što u Dubrovniku nisu bili svi normalni na dočeku zlatnih vaterpolista.
- Žao mi je, Sandro Sukno nije zaslužio da mu uskrate proslavu. Žao mi je što se takva drama stvorila, pritom ne ulazim uopće u detalje njegova odlaska iz Pro Recca u Primorje.
Nemam pojma u kojoj ladici su moje medalje
Nagrada Vlade Republike Hrvatske za osvajanje zlatne medalje dobro će doći Josipu Paviću jer tko zna kad će dočekati ono što mu Mladost duguje. Na što će potrošiti nagradu?
- Kupit ću automobil, vikendicu, otići sa ženom na put oko svijeta, a što ostane dat ću u nekakav fond za mir u svijetu - našalio se i nastavio ozbiljno:
- Duguju meni, dugujem i ja, nakupilo se toga, pa ćemo sada začepiti tekuće rupe. Evo, već ide kasko osiguranje.
Možda se nešto sačuva za kupnju vitrine u koju će smjestiti zlatnu medalju?
- Nemam pojma gdje ću staviti medalju, a vitrinu ionako nemam. Kako živim na dvije adrese, zagrebačkoj i splitskoj, ne znam niti gdje su one druge medalje. Najozbiljnije, vjerojatno u nekoj ladici, ali jesu li u Zagrebu ili u Splitu, ne znam.
Petogodišnjem sinu Ivanu neće braniti ako iskaže želju krenuti očevim stopama, dakle, biti vaterpolski vratar.
- Neću mu ništa braniti, ne branim ni sada. Ni njemu, ni Eni koja ima dvije i pol godine. Naravno da bih volio da se bave sportom.
Ne znam zašto bi Rudić otišao
Europsko zlato, svjetsko zlato, olimpijsko zlato. To su naši vaterpolisti u posljednjih pet godina. Što i kako dalje?
- Motiv nam mora biti još veći. Zna se da je uvijek najteže braniti. Ne znam tko će se sve oprostiti, trebat ćemo pronaći zamjene, ali kako mi imamo sustav u reprezentaciji, onda vjerujem da to neće biti problem. Volio bih da Ratko Rudić ostane. Iskreno, ne znam zašto bi otišao.
Pogotovo ako su pronašli čarobnu formulu i pritom konkurencija nije ništa osobito. Pet zemalja i to je to, nema više. Tako oni koji ne vole vaterpolo govore kad žele obezvrijediti njihove uspjehe.
Pavića ta priča koju čuje svako malo ne može izbaciti iz takta. Prvo će reći da je to istina.
- Tako je, pet je reprezentacija koje su u uskom vrhu i svaka od tih pet reprezentacija može osvojiti zlatnu medalju. Tako je bilo u Londonu, tako je bilo prije, tako će biti poslije. Postoje još tri do četiri reprezentacije koju mogu konkurirati za medalju. Uvijek ću se sjetiti odgovora Ante Kostelića koji je rekao da je to najuža konkurencija i da svatko može do zlata. Nikome ništa ne želim oduzimati, niti jednom sportu, sve cijenim i sve poštujem, ali zar to samo po sebi nije teško?
Teško je, a može biti i lako ako imaš vratara kao što je Josip Pavić.
Autor:Davor Burazin
Izvor:Sportske novosti
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|||