Na dan utakmice ne odvajaš se od WC-a
- Wednesday, 08 August 2012
Igrao je tako malo u reprezentaciji, a ostavio toliki trag. Pauzirao je, ne svojom voljom, od reprezentativne kapice cijelo desetljeće, od 1997. do 2007. Međutim, i tih 10 godina “odsustva”, kao i sada već četiri godine otkako je okončao reprezentativnu karijeru, kao i koju godinu manje od ulaska u trenerske vode, on je nezaboravljen
Takav će i ostati.
NAUČILI SMO IZ PEKINGA
Naš kapetan svjetskih prvaka iz Melbournea '07. Naš Zdejo.
Zdeslav Vrdoljak kapetan je bio i na prošlim OI u Pekingu kada su nas upravo Amerikanci “zašamarali”. Ne u četvrtfinalu već u skupini, ali taj nam je poraz oduzeo prvo mjesto u skupini, koje je tada izravno vodilo u polufinale. Taj nam je poraz donio moru četvrtfinala.
- Da, slična situacija kao sada u smislu da igramo protiv iste države, praktički iste reprezentacije - prisjeća se Zdejo.
- Ha, što se dogodilo? Ušli smo preopušteno. Sve smo dotad dobili uvjerljivo. Bili smo puni samopouzdanja. Mislili smo da će se ta utakmica dobiti sama od sebe, da nam nitko ništa ne može, da smo nedodirljivi...
A nismo bili. Sport ne poznaje takve situacije, momčadi, sastave, sportaše. Svatko, baš svatko ima pravo na slab dan.
- Sada je drukčije.
I mi se nadamo, ali zašto je drukčije?
- Naučili smo nešto od tada. Vjerujem u prolaz, vjerujem u dečke. Jasno, oprez je nužan, ali dobivamo.
VELIKI SAM OPTIMIST
Čuli ste se s dečkima u Londonu?
- Ne, ne želim im smetati. Oni su sada u svom filmu. Međutim, gledam utakmice, vidim ih i znam. Igraju sve bolje.
Neki vele, pa u konačnici i izbornik Rudić, da je ova momčad jača od one u Pekingu.
- Malo preambiciozno rečeno. Ne mogu reći da su kvalitetniji. Da, jaki jesu, vrlo jaki, ali nezahvalno je uspoređivati momčadi. U posljednjih deset ili ajde, u posljednjih pet godina sve naše reprezentacije su bile vrlo, vrlo jake.
Riječ-dvije o Amerikancima. Što ih čini neugodnima? Znate ih sve jer u odnosu na Peking čak je deset istih igrača, svi bitni su i dalje ispod zastave s prugama i zvjezdicama.
- Nisu nimalo promijenili igru. Krasi ih prije svega kolektivna igra uz plivanje. Ako prime manje od 5-6 golova, ako se igra na malen broj golova, postaju vrlo opasni.
Provokacije, grubosti?
- Nije problem. Mi znamo i protiv toga igrati.
Znamo kako navijači iščekuju posljednjih dan-dva, pa posljednje sate uoči velikih utakmica, ali kako to izgleda unutra, u momčadi? Jeste li nervozni ili se pričaju vicevi da se ne misli na utakmicu? Postoji li poseban režim života?
- Na Igrama kada uđeš u Selo, ne silazi ti osmijeh s lica. To je neopisiv osjećaj. A četvrtfinale ili slična utakmica? Dan prije ili taj dan nema nikakvog gušta. Užasna nervoza. Na taj dan sportaš ne funkcionira normalno. Ako je utakmica navečer, popodne si na WC-u. Jako teški sati. Da, govori se o utakmici, živi se za to. Opet, vrhunski sportaš to zna nadvladati.
Za konac i redak Zdejina optimizma, uvjeravanja da će večeras biti OK. Treba nam to.
- Uoči EP u Zagrebu unaprijed sam govorio da osjećam da mogu do kraja. Jesam li uoči EP u Eindhovenu rekao kako nije onako treba? Mjesec dana ranije sam rekao i, na žalost, bio u pravu. Sada, sada sam veliki optimist. Osjećam ih u finalu!
Iz Zdejinih usta u Božje uši. Idemo, Barakude!!
PODVUČENO NJIHOVO VRIJEME
To je to. To je taj dan. Datum 8. kolovoza za koji smo znali mjesecima unaprijed da određuje sudbinu naših vaterpolista u Londonu. Ma koliko oni pokušavali o njemu ne razmišljati minula dva mjeseca priprema, i te kako im je svima bio u podsvijesti, na pameti, umu, kako želite.
Naravno, večerašnja utakmica ne “nosi” medalju. No, ovo je jedina utakmica na cijelom turniru koja ne nudi utjehu u porazu. Ovo je jedina utakmica nakon koje popravka više nema. Izgubite li polufinale, još vam uvijek ostaje borba za broncu. Padnete li u finalu, još je uvijek itekakva utjeha srebro, olimpijsko srebro.
Međutim, promašite li u četvrtfinalu, piši kući propalo. Ostaje vam borba, pardon mučenje, za poredak od tamo nekog 5. do 8. mjesta. Mjesta koja nitko ne pamti, s njima se ne poistovjećuje. Barem ne hrvatski vaterpolisti.
Zato je ovo posebna utakmica, drukčija od svih drugih. Zato nas danas lagano “šarafi” u želucu i k’o za vraga će tako biti sve do kasne večeri kada je naš termin. Naše vrijeme.
Naše vrijeme. Odnosno primjerenije - njihovo vrijeme! Dosad su to pokazali. Imaju sve. Imaju igru, formu, atmosferu, mirnoću, iskustvo. Da, imaju i neugodna iskustva. Sve znaju, oni sve znaju bolje od nas. Bolje od ikoje naše sada nove riječi, slova. Uvjereni smo da je London njihov grad, da je ovo njihovo vrijeme. Njihov tjedan, njihovi dani. Počevši s današnjim. Jozo, Bura, Miho, Nikša, Maro, Buljo, Musa, Andro, Sandro, Sami, Hina, Medo i Frano - prepuštamo se vama.
Vama i Davidu Bowieju - “Everything will be alright tonight”.
HRVATSKA - SAD U BROJKAMA
Četiri godine bez poraza
Nakon poraza od SAD-a u Pekingu na OI 2008. četiri godine nismo znali za poraz od Amerikanaca. Sve do 1. lipnja 2012. i prijateljske utakmice u kalifornijskom Long Beachu kada je domaćin pobijedio 9:5. Ako je formula poraz svake četiri godine, mirni smo. (dba)
S Rudićem imamo 4-1
Otkako je Ratko Rudić na hrvatskoj klupi, na velikim smo natjecanjima (računamo samo OI, SP i FINA kup, ne i Svjetsku ligu) u pet utakmica Hrvatska je protiv Amerikanaca slavila u četiri navrata uz samo jedan poraz. Taj jedan jedini je onaj iz Pekinga (4. kolo skupine, 5:7). Pobjeđivali smo ih na FINA kup u Oradei 2010. - 9:7 u skupini i 11:9 u polufinalu te na svjetskim prvenstvima u Melbourneu 2007. u 3. kolu skupine 10:8 i za broncu u Rimu 2009. 8:6. (dba)
Na OI 1-3
Na olimpijskim igrama smo SAD pobijedili samo jednom (Sydney 2000. - 10:7), a gubili smo u poretku za 5-8. mjesto u Sydneyu (8:9), pa 2004. u Ateni u 1. kolu (6:7) i, konačno, u 2008. u Pekingu u skupini (5:7).
NAŠA OLIMPIJSKA ČETVRTFINALA
London su pete Igre Barakuda, a večerašnji sraz s Amerikancima 4. četvrtfinale. Jednom smo, naime, teško podbacili. Bilo je to u Ateni 2004. kada je četvrzavršnica bila sanak pusti.
ATLANTA 1996. - pobjeda
Jedna od legendarnih utakmica naše novije vaterpolske povijesti. Prvi susret uopće Hrvatske i SR Jugoslavije. Dudo Šimenc briljirao je sa 3 gola. No, neki su možda zaboravili kako je briljantan bio Joke Kreković, maestralan na golu Siniša Školneković, a na početku, kada je ruka još drhtala, prva dva gola je postigao kapetan Perica Bukić.
SYDNEY 2000. - poraz
U Australiji smo možda bili i najjači. Hrvatsku su nakon skupine i “šamaranja” SAD (10:7), Mađara (8:7), Grka i Nizozemaca te remija protiv Jugoslavije (4:4) svi vidjeli ne na postolju, već na tronu. No, danak je platila najobičnija gripa i prethodno necijepljenje. Dvije trećine momčadi je tresla temperatura od 40, groznica, nesanica, a s druge strane Španjolci koje je predvodio legendarni Manuel Estiarte. Adios Croatas, 9:8 za Furiju.
PEKING 2008. - poraz
Donekle slično kao u Sydneyu. Tri utakmice “gaženja”, Italija (11:7), pa Srbija (11:8), jaka Njemačka (13:5) i onda su dečki poletjeli. Umislili su da su najjači u galaksiji, pa su nas prizemili Amerikanci u skupini (5:7).
Taj poraz nije odnio samo bodove i prvo mjesto u skupini, nego više od toga. Odnio je vjeru, samopouzdanje, unio nervozu, strah. Crna Gora je u četvrtfinalu bila bolja (7:6).
Autor:Dean Bauer
Izvor:Sportske novosti
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|||